Većina ljudi se odlučuje za odabir nekog kućnog ljubimca pa sam tako i ja imala neke, ali sam oduvijek najviše željela psa. Počela sam nagovarati roditelje da mi kupe jednog i nakon dužeg razmišljanja i rasprava ipak su odlučili da će mi pokloniti psa. Prvi je problem bio odabir pasmine. Ja sam alergičar i astmatičar, te mi smeta životinjska dlaka, slina i epitel kože životinja. Roditelji su dugo istraživali razgovarajući sa prijateljima, uzgajivačima pasa gledali po internetu i tražili koja bi pasmina bila najprikladnija za mene, ali i za našu kuću. Prvi naum moje majke i mene je bio pudla, ali to nije nikako bio izbor mog oca. Jednom prilikom prijateljica mojih roditelja čiji su roditelji poznati zagrebački uzgajivači pasa, a i sama se danas bavi sa vlastitim uzgojem preporučila je šnaucera kao idealnu pasminu za naš dom. Prvo smo se malo dvoumili oko veličine (mali, srednji ili veliki) no kada smo ih sve vidjeli u živo na Zagrebačkom CACIB-u definitivno je pala konačna odluka. To mora biti isključivo crni srednji Šnaucer. Prikupljali smo mi na izložbi osim informacija i cijene i brojeve telefona. Na samom ulazu u Zagrebački velesajam je bila jedna žena iz Češke čiji nam je šnaucer bio predivan i po izgledu i karakteru, te nas je ona uputila na svoju prijateljicu koja ima leglo u Pragu. Odluka je pala i nakon telefonskog razgovora da nas kujica čeka odmah smo krenuli moji roditelji i ja u Češku.
Kada smo stigli u Prag u leglu ih je bilo šest, Ultra je bila među njima najjača. Ona nam je i prva prišla i zavukla se u kutiju za transport životinja, nekako nam se umiljavala. Nije nam dugo trebalo za odabir, izabrali smo nju, Ultru Bohemia Cardinal. Iako su si svi bili slični u njoj je bilo nešto posebno, obostrana ljubav na prvi pogled. Ime smo joj ostavili onako kakvo joj je nadjenula vlasnica uzgajivačnice, no mi je od milja zovemo Uta. Kada smo krenuli prema kući uglavnom je u autu spavala no kad nije, sve je znatiželjno gledala i njuškala. Po dolasku kući sve je „pročešljala“ i upoznala se sa svojim novim domom i ukućanima (svojim novim „čoporom“) pa čak i sa mojim hrčkom. Njih dvoje su se brzo sprijateljili što je dokaz da se šnauceri isto tako mogu dobro slagati i sa drugim ljubimcima i mogu biti izuzetno tolerantni. Njima ne treba puno prostora, ali im treba puno ljubavi, zahtijevaju puno rada i truda, uvijek su u pokretu i s njima nikad ne može biti dosadno. Poslušni su i vjerni prijatelji izuzetno odani svom gospodaru i istinski čuvari kuće. U međuvremenu se je rodio moj mali brat kojega je po dolasku polizala po tabanima i preuzela zaštinu, skoro majčinsku ulogu. Danas nakon dvije godine naš Jan može Uti raditi doslovno sve a ona to prihvaća sa poštovanjem igra se sa njim, pazi ga no ako i on malo pretjera diskretno se skloni. Takva je i prema ostaloj djeci što potvrđuje narav Šnaucera da su sjajni kućni ljubimci, čuvari, ali i radni psi.
Naše prvi odlazak sa Utom izvan Ivanić Grada bio je Zadar kamo smo otišli na vikend odmor. Tamo su je primijetili neki prolaznici (turisti) iz Njemačke te je čovjek zastao zagledao se u Utu i odjednom rekao „Nice head!“, „Really authentic and nice schnauzer head.“, što nas je ponukalo da želimo čuti i druge ljude o stvarnoj ljepoti naše kujice. Tada su počela i prva ozbiljnija trimanja i posjeti salonima za uljepšavanje pasa (šnaucera) gdje su nam i ti ljudi također potvrdili da su Utine crte izuzetno dobre i da joj je linija modernija, tj da se vidi da vuče češku uzgojnu notu. To nas je dakako još više ponukalo da čujemo istinsku i stručnu procjenu kinoloških sudaca i tako smo započeli posjećivati izložbe pasa. Naravno prvu smo izložbu posjetili u Zagrebu u veljači 2010. godine gdje je sudila gđa. MAITE GONZALBO (E) te smo osvojili izvrsnu ocjenu za našeg kućnog ljubimca u razredu štenadi (vrlo perspektivan) , a faktički psa nismo znali ni provesti ringom. Najsmješnije od svega je to što smo je donjeli u rukama, a tamo je sve vrvilo od profesionalaca koji su zapravo imali mini salone za pse oko sebe i uljepšavali su svoje pse za ulazak pred suce. To nas je sve skupa potaklo za dalji rad sa našom Utom pa smo tako i započeli ring obuku, socijalizaciju i postavljanje psa u pravilan stav. Uvelike nam je pomogao Tomislav Š. čovjek koji je trenirao vojne pse te se je i u tom segmentu Uta pokazala vrlo poslušnom i inteligentnom.
Napisala: Antea Cesar
Kronološki pregled posjećenih izložbi i naši osvojeni rezultati:
Posjećujući izložbe upoznajemo i druge uzgajivače i vlasnike Šnaucera koji su nam nesebično pomogli u ulasku u svijet uzgoja, hendlanja i nabavci potrebne opreme za održavanje Šnaucera. Posebno bi se zahvalili uzgajivačnicama: Saltus ze Zahrabske, Jasti,Cindy Land i Beatrice´s Dimond, te pojedincima Krstić Tončiju i Delibašić Andriji.
Na posljetku došao je trenutak kada je Uta bila spremna za parenje i bilo je potrebno pronaći parnjaka. S obzirom da smo se s Ana-Marijom upoznali preko Šnaucera još prilikom odabira pasmine bilo je logično da njezin Wilibald Jasta i naša Ultra Bohemija Cardinal imaju leglo koje će imati Hrvatske korijene. Parenje je bilo izuzetno uspješno, te je Uta u svom prvom leglu oštenila 12.02.2012. osam malih šnaucera (dvije ženke i šest mužjaka). Neki su nas već napustili i otišli novim vlasnicima koje ćemo i dalje pratiti u njihovom odrastanju, te se u budućnosti nadamo nekim novim leglima i novim psima koji će obogatiti kvalitetu naše uzgajivačnice.